Stvaranje filmova pomoću digitalne tehnologije razvilo se do te mjere da specijalne efekte u filmovima teško razlikujemo od stvarnosti. Tehnologija je toliko napredovala da se danas svako može igrati animacijom, dovoljno je da posjeduje smartphone. Ipak dobra 3D animacija zahtjeva mnogo znanja kako bi se napravila dovoljno kvalitetno za sve zahtjevniju publiku. Izrada 3D modela tek je početak, treba ga znati pripremiti za animaciju (rigging), dati mu texturu i materijale od kojih je načinjen, animirati ga, osvijetliti, spremiti kao odvojenu snimku kako bi se mogao montirati na film (renderirati), te ubaciti u film kao da je dio istog prostora gdje su i glumci (motion tracking). Baviti se 3D animacijom i specijalnim efektima je izuzetno kompleksan posao koji se konstantno mijenja i zahtjeva stalno učenje novih tehnologija. Razumjeti proces proizvodnje animiranog filma važnije je od poznavanja softwarea kojim se stvara. Software se mijenja, neki i prestaju koristiti, ali svi rade na istim principima. Ti principi su poput vožnje bicikla, jednom kad naučite voziti nije važno na kojem ste biciklu, niti koliko ima brzina, važno je da stignete do cilja. Stoga je ova radionica zamišljena kao mjesto učenja osnova 3D produkcije, kako bi kasnije to znanje mogli koristiti nevezano za software koji se u tom trenu koristi.

Filmska edukacija, iako u svijetu prisutna već gotovo stoljeće, u našem je kontekstu često bila nedostatna. Velika glad učenika, studenata i polaznika za filmskim obrazovanjem, kao i odmah vidljivi rezultati i napredak, samo su potvrdili postojanje velike potrebe za audiovizualnom edukacijom. Kao spoj brojnih umjetnosti, ona filmska kod polaznika razvija perceptivnost, ritam, osjećaj za estetiku, analitički pristup te kritičku svijest. Filmska je škola nužnost svakog post-tranzicijskog društva – pa tako i našeg. Pružanje šarolike lepeze sadržaja mlađim generacijama, fokusiranje na kvalitetan rad i umjetničko promišljanje samo može pomoći u razvoju mladog čovjeka u kvalitetnog čimbenika našeg društva. Proučavanje filmske povijesti, estetike, teorije i prakse nesumnjivo će doprinijeti kako kognitivnom, tako i emotivnom promišljanju, ali i sazrijevanje svakog polaznika. Filmska škola van akademske zajednice odavno je bila nužnost. Sada je napokon došlo vrijeme da postane realnost.

Film, i kad progovara o najcrnjim stranama ljudske prirode, on je u suštini anti-ratni, anti-nasilnički, anti-demagoški, anti-hegemonistički. Tematiziranjem fašizma, nasilja, rata ili bilo kakve destrukcije, on zapravo promovira ljudskost i toleranciju. U demokratskim društvima vrlo otvoreno, katkad i aktivistički. U nedemokratskim društvima filmaši će poruke slati „između redaka“, u prenesenom značenju, snalazit će se, ići izokola, ali će uvijek naći naći načina da afirmiraju ljudska prava, etičnost i društveni progres.

Kad već spominjemo propagandni/propagandistički film – treba se sjetiti da njih postoji sva sila. I dokumentarnih i igranih. A kako vrijeme prolazi, oni sve više dobivaju na važnosti. Na primjer, što bismo danas koristili u dokumentarnim filmovima da nam nije ostavljeno to blago, sastavljeno od vrhunskih kadrova, prvobitno rabljeno za agitprop? Koliko bismo znali o prošlim vremenima, bismo li ih si mogli ovako dobro predočiti? Nekoć propagandni filmovi, sve više postaju povijesni izvori visoke kvalitete. Ponašanje vlastodržaca, diktatora, kraljeva i careva, svih aktera povijesnih zbivanja, danas nam je bliskije negoli ikada u prošlosti. Upravo zahvaljujući filmu. Mnogi kadrovi Prvog i Drugog svjetskog rata danas su opće mjesto u svjetskoj kulturi. I opće mjesto u našoj individualnoj kulturi.

Objektiv kamere zašao je u svaki zakutak ljudskog življenja, rata i mira; donoseći nam život/smrt također i anonimnih građana na filmski ekran. Što bi zapravo ostalo, bi li se uopće toliko znalo o sudbini cijelih naroda da katkad ludo hrabri snimatelji nisu zabilježili događaje oko sebe? Bi li se iole meritorno moglo govoriti o građanskom društvu, o toleranciji i ljudskosti da zločini, genocidi i nasilje nisu tako dobro dokumentirani? Po mojem mišljenju, ne.

Zaključujem da je važno film dobro snimiti (producirati, montirati…), pa makar to bilo i u propagandne svrhe u nekom trenutku. Ako je film dobar, buduće generacije već će naći načina da originalne kadrove upotrijebe u plemenite svrhe. Često je prava avantura pretraživati arhive i pronalaziti ono istinski dobro i vrijedno. Međutim, na taj način žive slike živjet će i dalje. Kroz igrani, dokumentarni, televizijski ili amaterski film drevni će kadrovi zadobiti novu dinamiku, novi značaj i novu čaroliju.

Važnost i utjecaj simbolizma na razvoj osobnosti, možemo pratiti od pradavnih vremena. Jezik i slikovno izražavanje puno je simbolizma, znakova i slikovnosti. Filmski simbolizam je slojevit kroz vizualne i auditivne senzacije koje suptilno i nizom subliminalnih porukama utječu na gledatelja. Taj snažan utjecaj djeluje na identificiranje s likovima, a može pobuditi ideje i spoznaje o osobnim uvjerenjima ili mogućnostima. Također treba navesti da ljudi uglavnom svijet oko sebe doživljavaju realno, fokusirajući se na film također mogu radnju prihvatiti kao realnu, u pozitivnom, ali i u negativnom smislu i utjecaju. Gledajući filmove promišljamo o temama, spoznajemo i razvijamo potrebu razmjenjivanja mišljenja u dijalogu s bližnjima.

Tijekom razvoja filma svjesno i s namjerom se koristio taj iznimno jak utjecaj, kako na osobni razvoj pojedinaca, tako i na utjecanje kolektivnog mišljenja, vjerovanja i uvjerenja. Pojavom crtanih filmova nenadmašni Walt Disney nizom simbola i jasnim metaforama prikazao je dolazak opasnosti nadolazeće vojske «metli» koje su preuzele vlast pretvorivši se u veliku vojsku. Pokušao je ukazati na dobro i zlo. Zatim su nacisti tijekom rata nizom filmova prikazivali svoju moć i monumentalnost. Ljudi su kolektivno bili «začarani» i željeli su vjerovati toj veličini, što djelovalo na promjenu percepcije i uvjerenja.

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, filmovi su uglavnom završavali s happy end-om. Život je prikazivan sretno, veselo i raspjevano, a uglavnom se tako i živjelo. Ljudi su trebali osobnu i kolektivnu obnovu i život bez straha. Zatim se pojavljuju filmovi koji sve više i snažnije utječu na pojavu straha i nesigurnosti. To su filmovi velikih katastrofa i neprirodnih bića koja dolaze da nas unište. Ponekad pomislim da je netko svoje fobije pretočio u filmsku priču kako bi podijelio svoje iracionalne strahove s gledateljima. Paralelno se sve više pojavljuju profinjeni filmovi koji suptilno prikazuju probleme odrastanja pojedinaca, pa i društva. Na primjer Kolja, koji govori o sazrijevanju, kako društva tako i glavnog lika. Također bih navela film Ruby Sparks koji prikazuje razvoj nove generacije kod koje je često problem života u iracionalnim svjetovima.

Pojava filma neopisivo je djelovala na pojedince i na društva na različite načine. Učili smo odrastati, voljeti, rješavati konflikte, svađati se, raditi i bojati se.

Bavljenje umjetnošću (općenito) potiče razvoj i bolje funkcioniranje mozga – primjerice, brojne studije su pokazale da djeca koja sviraju neki glazbeni instrument imaju bolje rezultate pri učenju matematike ili gramatike i jezika. Stoga je logično očekivati da i bavljenje drugim oblicima umjetnosti, kao što su gluma ili film, također ima sličan pozitivan učinak – posebice na razvoj socijalne i emocionalne inteligencije, jer djeca preuzimanjem tuđih uloga bolje uče prepoznati tuđe stavove, mišljenja i emocionalna stanja.

Pa, može svaki oblik umjetnosti, pa tako i film – uz uvjet da je tako sastavljen scenarij i sadržaj (primjerice, uz suradnju s psiholozima ili onima koji se bave razvojnom i kognitivnom neuroznanošću) da na primjeren način cilja na odgovarajuće socijalne i emocionalne kompetencije, kao što su empatija, socijalna osjetljivost, itd.

Emocionalna inteligencija je jedan od bitnih vidova inteligencije, koja nam omogućuje razumijevanje emocionalnih stanja i potreba drugih osoba te bit uspješnih socijalnih interakcija. Primjerice, osobe s dobro razvijenom emocionalnom i socijalnom inteligencijom po svoj prilici će biti puno bolje povezane sa svojim vršnjacima i ostalim osobama u svojoj okolini, bolje znati izbjegavati sukobe i/ili ublažiti napetosti i razloge za sukobe. Stoga bi bilo korisno za sve prepoznati takve osobe i kod njih dodatno razvijati znanja i umijeća upravljanja i rukovođenja, pregovaranja (leadership & management).

Poticanje kreativnosti kod djece, na bilo koji primjeren i prihvatljiv način (što podrazumijeva kreativnost kod odraslih!), u svakom slučaju je poželjno i korisno. Brojne studije su do sada pokazale da aktivno bavljenje bilo kojim oblikom umjetnosti (sviranje, crtanje, plesanje, gluma, recitacije itd.) kod djece potiče ne samo kreativnost, slobodu izražavanja, samostalnost i samopouzdanje, nego i opći kognitivni i socijalni razvoj.

Adolescencija kao period intenzivnog donošenja odluka (o izboru prijatelja i partnera, o školovanju, budućnosti i karijeri, itd.) nameće pitanje koliko su mladi osnovnoškolci i srednjoškolci spremni nositi se s odgovornošću i donositi ispravne odluke.

Postoji, naravno, cijeli niz teorija i empirijski utemeljenih spoznaja koje nastoje objasniti faze i čimbenike kognitivnog, socijalnog i moralnog razvoja djece, no izdvojimo samo elemente usko vezane uz svrhu ovog teksta.

Kao što dijete od najranijih dana ima potrebu istraživati i otkrivati svijet oko sebe, tako i adolescenti najbolje razvijaju kritičko mišljenje i vještinu donošenja zdravih, društveno poželjnih odluka, na način da su angažirani u realnim životnih situacijama koje zahtijevaju vršenje izbora i donošenje odluka. Ako želimo da mladi izrastaju u pojedince koji razumiju i propituju svijet oko sebe te svojim aktivnim i odgovornim sudjelovanjem doprinose njegovu boljitku, treba im omogućiti poticajnu okolinu za razvoj kreativnog i kritičkoga mišljenja.

Istraživanja pokazuju da već sama izloženost umjetnosti (posebice u rizičnih mladih pojedinaca) pozitivno utječe na poboljšanje vještine rješavanja problema, motivacije, školskog uspjeha te samopouzdanja adolescenata. Kreativno samo-izražavanje kroz različite oblike umjetnosti, od literarne, preko glazbe i plesa, do fotografije i filma, donosi brojne dobrobiti za mlade, uključujući unaprjeđenje njihove vještine rješavanja problema, povećanje razine uključenosti u aktivnosti u zajednici, jačanja timskog rada i samopouzdanja.

Današnja djeca odrastaju u doba vizualnih i digitalnih medija. Njima su izloženi u svakom aspektu života: u obrazovanju, zabavi, općem informiranju, društvenim mrežama. Film kao umjetnost i kao medij široko je zastupljen, dotičući također društveno relevantna pitanja i dileme. Aktivno angažiranje u stvaranju filma, izražavanje kroz film, mladi stječu vrijedne životne vještine – od kritičkog mišljenja i društvene odgovornosti do timskog rada. To je proces u kojem nailaze na teškoće, ali nalaze metode kako ih nadvladati. Uče što je upornost, sami sebe motiviraju na djelovanje i dostizanje cilja. Možda najveća dobit za njih jest ta što pronalaze načine kako pretočiti vlastitu ideju u realnost i doživljavaju nagrađujući osjećaj samo-ostvarenja i postignuća kad završe svoj osobni projekt!

To u konačnici znači da mladi, osim što kroz filmsku školu stječu prava profesionalna znanja koja će im u budućnosti pomoći da se zaposle (u filmu ili izvan njega), ujedno razvijaju senzibilitet za društvene teme te usvajaju nove pristupe rješavanju problema – od čega može koristi imati cjelokupna društvena zajednica.

Od prvog trenutka otkako djeca postanu svjesna svijeta oko sebe, ljudska je mašta nešto što cijeli život taj svijet tumači, mijenja i nanovo stvara. Umjetnost je nezamisliva bez mašte, a jedna je umjetnost potkraj 19. stoljeća u potpunosti izmijenila ljudske mogućnosti utjecaja na svijet oko sebe. To je, naravno, film koji od prve javne kinoprojekcije 28. prosinca 1895. u Parizu ne prestaje uzbuđivati, nadahnjivati i pokretati mnogobrojne naraštaje. Poglavito one najmlađe. U svijetu u kojem se govori stotinama i stotinama jezika i narječja umjetnost je od pamtivijeka univerzalno sredstvo sporazumijevanja i suradnje. Filmskim pak jezikom danas govore svi i – svi se razumiju, i oni koji filmove stvaraju, i oni koji filmove gledaju, i oni koji o filmovima govore drugima.

U čemu se sastoji ova jedinstvena ljepota i snaga filma? Upravo u mogućnosti da se na najmaštovitije načine pričaju priče u kojima će moći uživati milijuni obožavatelja pokretnih slika, neovisno o tome gdje su, koliko godina imaju i što ih sve određuje. Filmska čarolija nema granica kao što ih nema ni svaka čarolija. Na filmu je sve moguće i uz film se ljudi osjećaju da sve mogu. Jer je upravo takva i čovjekova mašta. Bezgranična. Djetetu, mladom ili odraslom čovjeku ništa ne može podariti takvu mogućnost sinestezije, sinergije različitih doživljaja i povezivanja niza osjećaja, kao filmska umjetnost. Od prvih dokumentarnih filmova braće Augustea i Louisa Lumièrea do današnjih spektakularnih znanstveno-fantastičnih filmova, ljudi su bili i ostali očarani umjetnošću koja ih na istodobno izravan i maštovit način vodi u sve moguće svjetove, a da pritom uvijek ostanu u svom svijetu. Biti ovdje, a biti bilo gdje gdje zamislimo i poželimo, čarolija je kakvu omogućuje samo film. Zato je stvarati i gledati filmove, baš kao i o njima učiti te o njima učiti druge, jezik kojim s lakoćom govorimo svi. Kada govorimo filmskim jezikom, svi će nas htjeti razumjeti…

Mediji oblikuju sliku svijeta, ali i doprinose oblikovanju društvenih odnosa jer ljudi vjeruju medijima kao pouzdanom izvoru informacija, ali i kao čimbeniku sekundarne socijalizacije. Na nas utječe program koji gledamo, bilo da je riječ o dokumentarnim formama ili fikciji. To je razlog zašto se kroz povijest masmedija, televizije i filma počelo promatrati i proučavati pedagoški, a ne samo psiho-socialan aspekt utjecaja medijskih sadržaja na mlade. U počecima su medijski sadržaji imali za svoju glavnu ulogu propagandu i informiranje, pa možemo govoriti o medijskoj izgradnji ideje o nepobjedivosti njemačkog vojnika i građanina u radovima Leni Riefenstahl (Njemačka, 30-te godine 20. stoljeća, „Trijumf volje“) ili o snazi američkog vojnika Fraka Capre („Why we Fight“, 1942.), kao i negativne predodžbe o manjinama „Vječni Židov“ Fritza Hipplera (1940.) kao dio nacističke anti-semitske propagande. U takvim propagandističkim materijalima, države su angažirale medijske radnike i umjetnike u projektima oblikovanja javnog mnijenja kako bi se stvorila kritična masa za formriranje određenog stava. Najčešće su ti stavovi bili nepotkrijepljeni sadržajima iz stvarnosti. Židovi nisu odgovorni za ekonomski slom i siromaštvo Nijemaca, njemački vojnik kao nepobjediv, častan Arijevac je projekcija koja nema uporište u stvarnosti. No stereotipi, kao medijski plasirane ideje bile su važne za diskreditiranje određenih društvenih grupa.

Izostanak tolerancije uz čvrsto formiranje predrasuda i izgradnju društvenih odnosa, možemo pronaći u igranom filmu. Naime, već 1930. Holywood objavljuje Production Code u kojem definira kako prikazivati junake na filmskom platnu. Propisan je niz „pravila“ kojima su se Afroamerikanci prikazivali u nepovoljnijem položaju u odnosu na „bijele“ Amerikance. Tako, primjerice, nije bilo dozvoljeno da se u filmskoj prIči prikaže ljubavna veza ili samo poljubac crnca i bijele žene i obratno. Također, vrlo dugo kroz westerne kao filmski žanr Indijanci su se prikazivali kao divljaci koji ugnjetavaju civilizirane bijele naseljenike.

Postepeni pomaci u razbijanju predrasuda na platnu i televiziji i približavanju različitih spolova i rasa možemo pratiti kroz znanstveno-fantastičan serijal „Zvjezdane staze“ (Star Trek) u kojem se od 60.-tih godina 20. stoljeća mijenja položaj žena u svemirskom brodu. Afroamerikanci u 50 godina su napredovali do vrlo razumnih Vulkanca, žene od liječnica postale kapetanice svemirskog broda.

Mediji su preslika društva u kojem živimo. Ona količina tolerancije i razumijevanja koji postoji u određenom trenutku u društvu, ona se preslikava i materijalizira u medijskim sadržajima. No, autori filmova i emisija svojim radom mogu i žele preoblikovati društvenu stvarnost. Rad na filmu mijenja autora jer on uči i kroz svoj rad neizbježno raste. Francis Ford Coppola napravio „Apokalipsu danas“ (1979), snažan anti-ratni film; položaj ratnog veterana vijetnamskog (i podjenako bilo kojeg drugog ) rata svi mogu razumijeti u mukama „Ramba: Prva krv“ Teda Kotcheffa iz 1982. u povratku u „normalan život“.

Tolerancija kao uvažavanje i razumijevanje drugoga uči se od malih nogu. Najviše se uči kroz kontakte s ljudima koji su po bilo čemu drugačiji od nas. Ne mora to nužno biti drugačija boja kože, vjeroispovijest ili spolna orijentacija. Ponekad je to različito socijalno podrijetlo ili različite sredine iz kojih dolazimo.

Razumijevanje drugih ljudi je širenje vlastitih granica i unutrašnjeg života. Ljudi koji stvaraju film, a jednako tako televizijske emisije imaju odgovornost kakav će biti svijet u kojem živimo. Na njima je velika odgovornost. S druge strane, na gledateljima je velika odgovornost prepoznati i razumijeti sadržaj masmedija. „Avatar“ (2009.) Jamesa Camerona prelijepa je priča o približavanju i prevladavanju različitosti na svim razinama: iskustvenoj, kulturnoj, rasnoj, političkoj, ekološkoj i ekonomskoj. Kada nema tolerancije drugi čovjek gubi bilo kakvu vrijednost. Vrlo brzo i svoja prava. Postaje nepoznato biće koje treba istrijebiti zbog nekog „višeg cilja“. S druge strane, tolerancija o kojoj Cameron priča ukazuje da je „viši cilj“ ljubav. Da nema „višeg cilja“ od čovjeka, slobodnog i sretnog, prihvaćenog od drugih. Da nema mogućnosti rasta pojedinca bez rasta svijeta u kojem pojedinac živi.